Desi mi se to ponekad, da shvatim da te nema. Onda prihvatim da imam pravo da tugujem zbog toga. Da mi je dozvoljeno da se ne smejem. A dođe mi iznenada, i odnese me, baci me taj talas na stenu. Prvo raširim ruke i pustim se, neka me odnese, neka me baci, neka lomi i neka me zdrobi. Posle ću ustati i opet koračati pravo.
Onda se skupim, obgrlim kolena rukama, i sve se u meni skupi. Sklupčam se sama u sebe. Onda fizički boli ono što ne postoji u fizičkom svetu. I neka. Neka boli. Pustim da suze odnesu.
Prestanu suze u jednom trenutku, onda prestane i bol. Posle toga ustanem i umijem se. Ispravim leđa, namestim frizuru, i nastavim da živim.
Tako je, treba ići dalje, a da je valjao, znao bi da te ceni i nikuda ne bi bez Tebe otišao.
Uvek treba ići dalje, jeste. Nekad sa nekim, a nekad i bez nekog
Još jedan od onih koji pogađaju u centar… Baš te hoće ovaj vaskrsli blog, pišeš odlične postove, nemoj prestajati, molim te…
O hvala, o Gorane
pokušaću…
Ne bih se složio sa Goranom. Ovi postovi su VIŠE nego odlični!!
Gde je ovde onaj smajli što se rumeni kao bulka?!
Hvala, zaista hvala!